http://psihijatrija.forumhr.com

Distimija spada u skupinu poremećaja raspoloženja i predstavlja blaži oblik depresije koju karakterizira trajno negativan stav prema životu. Distimija je starogrčki termin, prema dys što znači “loše” i thymia što označava “stanje uma”. Naime, stari Grci su vjerovali da je žlijezda timus izvor svih emocija. Najčešće započinje neprimjetno u kasnom djetinjstvu i adolescenciji, ali se može pojaviti i kasnije, te je tri puta češća u žena.

Distimija obično traje dvije, ali katkad i više od pet godina. Razdoblja distimije se mogu izmjenjivati s razdobljima normalnog raspoloženja. Distimija obično ne onesposobljava osobu u svakodnevnom životu, ali može utjecati na radnu aktivnost i društveni život. Mnoge osobe koje boluju od distimije počinju se društveno izolirati. Postupno im opada radna produktivnost. Distimija povećava vjerojatnost nastanka velike depresivne epizode. Kada se velika depresivna epizoda razvije u osobe koja već boluje od distimije, stanje se naziva dvostruka depresija.

Glavni simptom je deprimirano raspoloženje karakterizirano tugom, nelagodom, neraspoloženjem i gubitkom interesa za uobičajene aktivnosti uz samopotcjenjivanje, poteškoće u donošenju odluka i osjećaj beznadnosti. Depresivno raspoloženje prisutno je veći dio dana i veći broj dana nego što nije prisutno, što se vidi bilo kao subjektivni doživljaj ili primijećeno od strane drugih, tijekom najmanje 2 godine. Dok depresivni poremećaj karakterizira epizodan tijek, tijek distimije je više kroničan i dugotrajan. Kod ranog pojavljivanja distimije često bolesnici svoje simptome prihvaćaju kao način življenja, a psihijatru se obraćaju tek kad postanu disfunkcionalni na obiteljskom i poslovnom planu.

Simptomi distimije nalikuju simptomima velike depresivne epizode, ali su obično slabijeg intenziteta. Obično su prisutni samo pojedini simptomi velike depresivne epizode. Simptomi distimije uključuju:

• Smetnje koncentracije, otežano donošenje odluka
• Socijalno povlačenje
• Razdražljivost
• Nemir ili inertnost
• Smetnje spavanja
• Promjene tjelesne težine

Katkad osobe koje boluju od distimije navode prvu epizodu sniženog raspoloženja tijekom djetinjstva ili adolescencije. Ako osoba razvije simptome distimije poslije 50. godine, obično treba posumnjati na osnovnu tjelesnu bolest. Najmanje 75% osoba koje boluju od distimije imaju dodatne zdravstvene probleme.

Liječenje se provodi u većini slučajeva ambulantno, a u terapiji prvo mjesto zauzimaju antidepresivi uz psihoterapiju koja je učinkovit dodatak farmakoterapiji.

MKB-10: F34.1 Distimija

Primjer iz života:

Imam 26 godina. Udata sam i imam dvoje djece. Već više od dvije godine osjećam se umornom i depresivnom. Sve mi je naporno. Ne uživam ni u čemu. Često sam mrzovoljna i sklona samopodcjenjivanju. Međutim, postoje razdoblja, koja mogu potrajati danima i tjednima kada se osjećam dobro. Nezadovoljna sam životom i osjećam da mi moji najbliži ne pokazuju dovoljno razumijevanja i pažnje. Molim za savjet?

Prema opisu i trajanju vaših smetnja vjerojatno se kod vas radi o psihičkom poremećaju koji nazivamo distimija. Distimija se očituje simptomima depresije koja prema kliničkoj slici i trajanju ne može se svrstati u veliki ponavljajući depresivni poremećaj. Ovaj poremećaj često se može zamijeniti i pogrešno dijagnosticirati kao depresivni poremećaj osobnosti. U tom slučaju se bolest pogrešno i nedostatno liječi.

Glavni simptom distimije je deprimirano raspoloženje, karakterizirano tugom, nelagodom, neraspoloženjem i gubitkom interesa za uobičajene aktivnosti. Bolesnici sa distimijom mogu biti nihilistički, sa nizom zahtjeva i žalbi. Oni mogu biti vrlo napeti i rigidni, bespomoćni, gube nadu, pesimisti su. Mogu postojati promjene u vegetativnim funkcijama. Mijenja se način spavanja, dolazi do gubitka apetita i energije. Osobe koje boluju od distimije obično zakazuju na poslu pa i u obitelji te je to glavni razlog njihovog dolaska psihijatru. Opće nezadovoljstvo sa svojim životom pokušavaju otklanjati konzumacijom alkohola ili uzimanjem droge.

Što se tiče tijeka bolesti, on može biti različit. Primarna distimija ranog početka ponekad može biti tako kronična da bolesnik prihvaća simptome kao dio svakidašnjeg života. Ponekad se distimija može razviti u pravi veliki depresivni poremećaj, a postoji mogućnost da se kasnije razviju hipomane epizode ili bipolarni poremećaj. Najveći rizik tog poremećaja predstavlja pokušaj suicida. Za postavljanje dijagnoze distimije mora biti depresivno raspoloženje tijekom većeg dijela dana i da traje najmanje dvije godine. Uz depresivno raspoloženje obično su prisutni barem dva od sljedećih simptoma: poremećaj apetita, poremećaj spavanja, umor ili smanjenje energije, slaba koncentracija, otežano donošenje odluke, sniženo samoprocjenjivanje i osjećaj beznadežnosti.

Liječenje distimije provodi se ambulantno. Ponekad kada su jako izraženi depresivni simptomi, ili jako naglašen poremećaj svakodnevnog funkcioniranja ili su prisutne suicidalne ideje onda se bolesnik treba liječiti u bolnici. U liječenju se koriste selektivni inhibitori ponovne pohrane serotonina (SIPPS).
Dr.med. Alija Mujezinović, spec. neurolog, psihijatar

Izvori: Međimurske novine, 6.7.06.; centar-zdravlja.net

Liječenje anksioznosti medikamentima (npr. sredstvima za smirenje) nije uvijek nužno niti jedino rješenje. Anksioznost se može prevladati provođenjem pozitivnih misli, osjećaja i ponašanja na nekoliko razina. Duboka anksioznost zahtjeva rad na svim razinama. U slučaju povremene anksioznosti, osoba se može usredotočiti na samo nekoliko razina.

Tjelesna razina

Na tjelesnoj razini se prevladavaju psihičke tegobe uzrokovane tjelesnim naprezanjem, premorom, te pogrešnom prehranom.

• Duboko disanje
• Tehnike opuštanja: opuštanje mišića, meditacija.
• Redovito vježbanje, npr. aerobik, šetnje, bicikl.
• Izostavljanje iz prehrane stimulansa i sastojaka koji opterećuju organizam, kao što je pretjerano uzimanje kofeina, šećera, nikotina, soli i alkohola.

Emotivna razina

Zdravo stajalište prema vlastitim osjećajima smanjuje anksioznost.

• Ne zanemarujte svoje osjećaje.
• Naučite prepoznavati svoje osjećaje i priznati ih sebi samima.
• Izrazite svoje osjećaje. Nemojte povrijediti sebe samo zato da biste poštedjeli osjećaje nekog drugog.
• Ne susprežite srditost po svaku cijenu. Npr. zaigrajte tenis i udarajte loptu do besvijesti, trčite najbrže što možete, cijepajte drva, oslobodite i potrošite nakupljenu negativnu energiju.

Mentalna razina

Način na koji sebi tumačite okolnosti određuje vaše osjećaje i ponašanje u tim okolnostima. Anksioznost se često može prevladati pozitivnijim razlaganjem okolnosti.

• Ne upuštajte se u beskrajne labirinte misli “što će biti ako bude” u kojima prevladavaju najgori mogući rezultati prije nego što se uopće suočite s okolnostima.
• Ne procjenjute niti rasuđujte na nakritičniji mogući način.
• Ne koristite ideal savršenstva kao mjeru koliko ste sami dobri u nečemu. Svatko od nas je različit i uvijek u nečemu bolji od drugih.
• Ako ne možete promijeniti okolnosti ne znači da ne možete ni na koji drugi način pridonijeti.
• Ne brinite previše što drugi govore ili misle o vama. Budite svoji, budite jedinstveni.

http://anksioznost123.blog.hr

http://psihijatrija.forumhr.com

Podjela

Postoje tri glavne vrste depresije:
- Početna laka depresija
- Srednja prolazna depresija
- Teško depresivno stanje

Simptomi

• promjene raspoloženja tijekom dana. Često je stanje teže jutrom, a raspoloženje se popravlja kako dan napreduje. Ipak, način promjene raspoloženja može biti potpuno obrnut.
• poremećen san, često s ustajanjem vrlo rano ujutro, i nemogućnost nastavljanja normalnog sna. To se često događa zbog brojnih misli koje “zuje” kroz glavu
• opće usporavanje misaonog tijeka, ali i govora i tjelesnih kretnji
• osjećaj tjeskobe
• manjak energije
• nesposobnost uživanja u stvarima
• manjak koncentracije
• osjećaj zaboravljivosti
• negativne misli o budućnosti
• osjećaj krivice
• okrivljavanje sebe i niska razina samopouzdanja
• osjećaj beznađa
• preokupiranost bolestima
• gubitak apetita kao rezultat gubitka težine
• smanjena želja za seksom

Epidemiologija

Broj muškaraca kod kojih će se razviti i biti dijagnosticirana depresija tijekom života iznosi 7% do 12% od ukupne muške populacije. Kod žena je taj broj nešto veći i iznosi od 20% do 25%.

ŠTO JE DEPRESIJA?

Samo ime depresija dolazi od latinske riječi i znači potištenost. Kada liječnici govore o depresiji, misle na niz srodnih psihofizičkih stanja koje karakteriziraju poremećaji raspoloženja, tj. afektivni poremećaji. Oni se prepoznaju kao sniženo raspoloženje, negativni osjećaji te crne misli. Prate ih i tjelesni simptomi poput umora, iscrpljenosti te poremećaja sna i apetita. Čini se kako je neupućenost goleme većine stanovništva koja je “izvan medicine”, glavni krivac što je “neformalna” upotreba riječi depresija postala “in”. Tako svako malo netko na poslu, u tramvaju ili čak u krugu obitelji izjavi da je u “depri”. Srećom, obično se radi samo o lakšem, prolaznom padu raspoloženja. Problem je što ta učestala i olaka upotreba riječi depresija “zavede” mnoge zdrave ljude pa često ne shvaćaju ozbiljno ni (pravog) bolesnika u svojoj sredini, onog kojemu treba pomoć jer je u (pravoj) depresiji.

Tko obolijeva od depresije?

Podaci govore da trenutno od depresije boluje 3 do 4 posto stanovništva industrijski razvijenih zemalja. Zasad se čini da su žene ugroženije od muškaraca, jer se kod njih depresija dijagnosticira dva do tri puta češće nego kod “jačeg spola”. No te brojke mogu biti i posljedica činjenice da muškarci zbog stida rjeđe traže liječničku pomoć.
Trenutno u Hrvatskoj od nekog oblika depresivnog poremećaja pati najmanje između 100.000 i 200.000 osoba, a svaki peti Hrvat doživjet će barem jednu depresivnu epizodu u životu.
Svjetska zdravstvena organizacija predviđa da će do 2010. već 30 posto ljudi trpjeti od depresivnog poremećaja, a da će 2020. ta bolest biti drugi najčešći uzrok smrtnosti u svijetu (zbog samoubojstva ili sekundarnih bolesti koje depresija izaziva). Prema podacima oko 15 posto najtežih depresivaca, koji su liječeni u bolnici, sami okončaju život zbog velike patnje. Smatra se da više od dvije trećine samoubojstava počine bolesnici koji su u teškoj depresiji.

Što uzrokuje depresiju?

Iako su neki simptomi bolesti vezani uz psihu, moderna medicina depresiju smatra tjelesnom bolešću. Radi se o bolesti središnjeg živčanog sustava u čiji su nastanak “presudno upleteni” fiziološki i živčani čimbenici. Bolest se pojavljuje kada u dijelu mozga zaduženom za raspoloženje dođe do “kvara”. Pri tome se pod raspoloženjem podrazumijeva cijeli raspon osjećaja, na čijem dnu se nalazi duboka depresija, u sredini je ravnodušnost, a vrh zauzima euforija. Stoga depresija nije neopipljiva, nematerijalna bolest “u mislima” bolesnika, nego vidljiva promjena u živčanim stanicama i kemijskim procesima u mozgu.
Najčešće bolesti vode vanjski čimbenici, kao što su pretrpljeni stres, nepravilna prehrana, manjak svjetla, slaba tjelesna aktivnost, alkohol te neki lijekovi i narkotici. Pokazalo se da neke osobe imaju urođenu sklonost (predispoziciju) depresiji, koja se genetski prenosi. Tako osobe s urođenim “kvarom” na živčanom sustavu mogu oboljeti i od malog životnog udarca, pa čak i bez njega, dok oni s prirodno snažnim živčanim sustavom mogu odoljeti i vrlo teškim udarcima.
Biološka psihijatrija stoga govori o depresivnoj građi, koja je zapisana u genetskom kodu a označava osobitu sklonost razvijanja depresivnoga poremećaja.. Pojednostavljeno, mozak se ponaša kao elektro-kemijski sustav koji se sastoji od stotina milijardi živčanih stanica. Te se stanice “kupaju” u stotinama kemijskih tvari, pri čemu svaka živčana stanica i kemijska tvar imaju određeni zadatak. Kada neke tvari nema dovoljno ili ako su živčane stanice odumrle, dijelovi mozga mogu ostati “izvan funkcije”.
Pojava depresije povezana je sa smanjenom aktivnošću nekih moždanih hormona u tvarima zvanim neuroprijenosnici (neurotransmiteri). Njih živčane stanice (neuroni) koriste za međusobnu komunikaciju, odnosno prijenos impulsa preko sinapse, tj. sićušne pukotine koja razdvaja živčane stanice. Neki od neuroprijenosnika, poput serotonina, noradrenalina i dopamina imaju prirodnu antidepresivnu funkciju, koju ne mogu provoditi ako se njihova razina u mozgu smanji.
Drugi bitan čimbenik za nastanak depresije je poremećeni stresni mehanizam, odnosno prekomjerno lučenje stresnih hormona, poput kortizola i CRH-a. Zna se da više od polovice depresivnih bolesnika ima povećanu količinu hormona kortizola, koji uništava moždane stanice i remeti kemiju mozga.

Simptomi depresije

Depresija se može prepoznati po nizu simptoma, a svaki se bolesnik jačinom i vrstom simptoma razlikuje od drugoga. No hirovitost simptoma dolazi do izražaja i kod istog depresivca, pa s vremenom može patiti od različitih simptoma i koji su raznih jačina.

Najčešći simptomi depresije su:
- potištenost, turobno raspoloženje, navala crnih misli i sjećanja;
- intenzivna tuga, samosažaljenje, napadaji plača;
- osjetljivost, ranjivost, razdražljivost (“sve me smeta”);
- strah, tjeskoba, zabrinutost, strepnja (“nešto strašno će se dogoditi”);
- pesimizam, beznađe i bespomoćnost (“nema mi spasa”, “nikad mi neće biti bolje”);
- osjećaj bezvrijednosti, krivnje i suvišnosti (“nitko me ne voli”, “nitko me ne treba”);
- osamljenost, osjećaj nepripadanja ili nezaštićenosti (“potpuno sam sam na svijetu”);
- nesposobnost uživanja u ranije ugodnim stvarima ili aktivnostima (“ništa me ne veseli”);
- bezvoljnost, letargija (“ništa mi se ne da”);
- oslabljena koncentracija i poremećaj pamćenja;
- umor, iscrpljenost, manjak energije;
- značajno smanjen ili povećan apetit;
- nesanica ili prevelika potreba za snom;
- tjelesni bolovi koji nemaju tjelesne uzroke;
- želja za smrću ili planiranje samoubojstva (“ne mogu više izdržati”, “bolje da me nema”).

Čega se treba čuvati

Depresivne simptome uzrokuju kemijski i živčani poremećaji u mozgu, no u njihovom izazivanju sudjeluju brojni čimbenici:
- stresni događaj (trauma) – smrt ili bolest bliske osobe, razvod, raskid ljubavne veze ili prisnog prijateljstva, gubitak posla, selidba, teška ozljeda, dijagnoza teške bolesti, izloženost nasilju, uhićenje, suđenje, osuda na zatvor, katastrofa poput potresa ili požara itd.;
- kronična izloženost stresu – stres na poslu, u školi ili u obitelji, loši međuljudski odnosi, slab društveni život;
- manjak svjetla;
- neki lijekovi – kontraceptivna sredstva, steroidi, rezerpin, sedativi;
- alkohol ili droge;
- alergije;
- nepravilna prehrana – siromašna složenim ugljikohidratima i nezasićenim masnim kiselinama;
- prethodne bolesti – poremećaj rada štitnjače, dijabetes, moždani udar itd.;
- genetska sklonost – urođena slabost živčanog i hormonskog sustava, nepravilnosti u građi mozga.

http://anksioznost123.blog.hr

http://psihijatrija.forumhr.com

Priča Marine K. slična je priči mnogih ljudi koji su oboljeli od paničnog poremećaja. U prošlosti se točna dijagnoza paničnog poremećaja rijetko postavljala, već se tražila tjelesna bolest. Bolesnici su često dolazili s hrpom nalaza, najčešće štitnjače i srca, a prava dijagnoza je izmicala. A odgođeno i nepotpuno liječenje paničnog poremećaja može dovesti do kronificiranja i razvoja depresije. U teškim slučajevima, bolesnici su potpuno nesposobni za samostalan život.
Srećom, danas je situacija drukčija. Panični poremećaj je definirano stanje i na njega se misli pri svakom stanju u kojem lupanje srca i jaki strah izbezume pacijenta. Rana dijagnoza i energična terapija poboljšali su prognozu bolesti. Terapijska praksa znatno se poboljšala i naglasak stavlja na antidepresive. Nije rijetkost da bolesnici već nakom dva do tri mjeseca potpuno ozdrave. To još uvijek ne znači da je liječenje gotovo. Ono mora trajati mnogo dulje jer je bolest sklona vraćanju.

Simptomi koji prate napade straha…

Osnovno obilježje su napadi straha ili užasa s iznenadnim početkom, praćeni osjećajem nadolazeće propasti. Napadi se mogu javiti iz čista mira, ali su češći nakon konzumacije pića s kofeinom, marihuane i drugih droga. Uz te napade prisutni su i sljedeći simptomi:

- lupanje srca i ubrzan puls
- bol u prsištu i gušenje
- drhtanje
- vrtoglavica i nesigurnost
- osjećaj nestvarnosti (derealizacija)
- osjećaj odvojenosti od sebe (depersonalizacija)
- mučnina
- strah od ludila i gubitka kontrole
- strah od nagle smrti
- navale topline, hladnoće, strujanja ili bockanja.

Naznake već u djetinjstvu

Iza fasade paničnog poremećaja leže osobe koje svemu u životu prilaze sa strahom i zabrinutošću, socijalno su nesigurne i stalno sumnjaju u svoje sposobnosti. One već u djetinjstvu imaju strahove, neurovegetativne simptome i znakove. Najčešće su to crvenjenje lica, znojenje dlanova, lupanje srca, osjećaj kao da će pasti u nesvijest, nelagoda u društvu starijih i autoritativnih ljudi. Tijekom djetinjstva kod njih se može javiti enureza (noćno mokrenje), noćni strahovi, spastični kolon, migrena, astma, alergije ili povišena reaktivnost autonomnog živčanog sustava. Jače je izražen strah od odvajanja, koji se najčešće očituje kao fobija od škole. Ponašanjem dominira pasivnost i izbjegavanje svih situacija koje mogu izazvati strah. Pokazuju sklonost sanjarenju, idealiziranju, nemaju takmičarski duh i ponašanje. Njihova percepcija drugih ljudi pomalo je naivna jer ne mogu procijeniti skrivene namjere loših ljudi. Stalno su razočarani, ali ne mijenjaju ponašanje. Neki od njih nemaju sposobnost pratiti svoje psihološke procese i uvjereni su da boluju od tjelesne bolesti. Tek kad im krene nabolje uvjere se u suprotno.

Antidepresivi – temelj liječenja

U liječenju se najuspješnijim pokazao integralni model, u kojem se sukcesivno primjenjuju svi postupci koji su se u dosadašnjoj praksi pokazali uspješnima.

Temelj današnjeg liječenja su antidepresivi, a anksiolitici se upotrebljavaju kraće vrijeme. Liječenje lijekovima učinkovito otklanja napade panike, ali ne djeluje na izbjegavajuće ponašanje. S druge strane, psihoterapija ne djeluje na učestalost i snagu paničnih napada, ali je učinkovita u liječenju izbjegavajućeg ponašanja. Znači, potrebno je oboje.
Psihijatar koji se drži integrativnog modela primjenjuje ove postupke u određenom slijedu, korak po korak. Prvo se intenzivnim psihofarmakološkim liječenjem uklanja napade panike, a zatim intenzivira psihoterapija, kojom se pacijenta osposobljava da pobijedi strah od straha i počne se samostalno kretati. Za takav postupak potrebno je dosta vremena i strpljenja jer je oporavak spor, a požurivanje i preveliko očekivanje često vode do zastoja u liječenju i pogoršanja.

Strpljivim radom s pacijentom ohrabrujemo svaki napredak i stimuliramo da ide korak dalje. Korak po korak i pacijent će doći u stanje u kojem će i bez pomoći psihijatra raditi sve ono čega se bojao: izlaziti sam na ulicu, čekati u redu u banci ili pošti, voziti se tramvajem i autobusom, sam voziti auto…

Marina je danas dobro. Radi puno radno vrijeme, a uskoro planira i udaju. Izbjegava kofein i nikotin, marihuana joj više ne pada na pamet i nastoji živjeti zdravim i sadržajnim životom. Rijetko joj se javljaju ružna sjećanja, ali je naučena živjeti u sadašnjosti. Sve više razmišlja o materinstvu i u tome ima punu podršku psihijatra.

Izvor: Vaše zdravlje

Panični poremećaj je prisutan u oko 2% populacije, sa većom učestalošću kod žena. Procjenjuje se da čak 2,5 milijuna Amerikanaca pati od ovog poremećaja.

Prvi panični napadaj se obično događa između 18. i 24. godine života i često je isprovociranom stresnom situacijom ili nekom novom situacijom kao što je npr. trudnoća ili razdoblje nakon poroda.

Samo trajanje ove bolesti je individualno, kod nekih osoba traje svega nekoliko mjeseci dok kod nekih traje godinama.

Pacijenti sa paničnim poremećajem su često neshvaćeni od okoline i liječnika, obično se smatraju osjetljivim osobama pretjerano zabrinutim za svoje zdravlje.

Što je u stvari panični poremećaj?

Panični poremećaj se karakterizira napadima paničnog straha, koji nastaju spontano, iznenada i udruženi su sa tjelesnim simptomima (npr.lupanje srca). Ono što je važno je da oni nikada nisu uvjetovani životno opasnim situacijama, ni prisustvom drugih psihijatrijskih ili tjelesnih bolesti. Može se javiti osjećaj gubitka kontrole, strah od smrti ili ludila. Napadi panike obično prestaju spontano unutar 30 minuta.

Tipičan pacijent koji pati od paničnog poremećaja kontinurano vrši raznovrsne liječničke i dijagnostičke pretrage pokušavajući otkriti razloge napadaja straha. Zbog tjelesnih simptoma koji su često prisutni u vrijeme napadaja kao što je lupanje srca ili otežano disanje, većina pacijenata je uvjerena da ima neku bolest ili zdravstveni poremećaj.

No, većina tih pretraga obično ne otkrije nikakve objektivne znakove bolesti, što kod tih osoba izaziva dodatan osjećaj nerazumijevanja, nepovjerenja i straha. Ukoliko liječnik ne prepozna da se radi o paničnom poremećaju, pacijent može godinama bezuspješno ići odo liječnika do liječnika pokušavajući otkriti razloge svojih napada.

Iako prave tjelesne bolesti nema, panični napadaji su vrlo stvarni i vrlo traumatični za pojedinca, opisani često kao najgore iskustvo u životu. Nakon samog napada osoba često zapada u stanje depresije i bespomoćnosti.

Osim traume samog paničnog napada, takve osobe počinju živjeti u strahu kada i gdje će se ponovno javiti napad. Često počinju manje izlaziti van, družiti se sa prijateljima pa čak i prestaju raditi. Ovakvo stanje se naziva agorafobija.

Također mnogi od njih često koriste mnoge lijekove, pogotovo sedative i anksiolitike.

Tipičan opis napadaja panike:
Počelo je iznenada. Osjećao sam se kao da me preplavljuje val straha i užasa, nešto tako snažno kao nikada dotad u životu. Osjetio sam preznojavanje, vrtoglavicu i strašnu slabost. Srce mi je počelo jako lupati kao da će iskočiti iz mene.Toliko sam se uplašio da nisam mogao doći do zraka. Mislio sam da je sa mnom gotovo, da umirem.

Simptomi paničnog poremećaja

Osoba koja pati od paničnog poremećaja osjeća preplavljujući osjećaj straha i nemira koji započinje naglo i bez pravog povoda i uzroka. Osjećaj straha je vrlo jak i sam napadaj se zove panični napad ili panična ataka.

Panični napadaji se mogu dogoditi bilo kad i bilo gdje i najčešće su bez prethodnog upozorenja. Vrlo često se događaju upravo na mjestima gdje boravi mnogo ljudi kao što su supermarketi, tramvaji ili kina.

Osobe vrlo često nakon paničnog napada osjećaju stalni strah od ponovnog napada i prestaju izlaziti na mjesta na kojima se napad dogodio ili prestaju uopće izlaziti iz kuće. Osobe također iskazuju želju da brzo pobjegnu s bilo kojeg mjesta gdje se napad javlja.

Ovaj poremećaj je ozbiljan zdravstveni problem jer iako ne nosi zdravstvene rizike ili objektivne znakove bolesti ostavlja teške posljedice na kvalitetu života pojedinca.

Tipovi paničnih napada

Postoje tri karakteristična tipa paničnih napada s različitim odnosima između početka napada i prisutnosti ili odsutnosti situacijskih okidača:

Liječenje paničnog napada

Nažalost, većina osoba koje pate od paničnog poremećaja ne traži liječničku pomoć.

Današnja istraživanja su pokazala da se suvremenim lijekovima i metodama psihoterapije može postići izlječenje u čak 90% slučajeva.

U liječenju paničnog poremećaja najviše se koriste metode bihevioralne i kognitivne psihoterapije koje u stvari pokušavaju promijeniti način na koji naš mozak reagira. Optimalno trajanje tretmana je individualno, preporučuje se najmanje 8 mjeseci, a neki autori predlažu i 18 mjeseci.

Od lijekova se najviše koriste antidepresivi i to novija generacija antidepresiva tzv. selektivni inhibitori povrata serotonina (SSRI). Ovi antidepresivi zbog svog selektivnog učinka imaju manji broj nuspojava, niže su toksičnosti i duljeg djelovanja.

Također, važno je da osoba sama sebi aktivno pomaže u izliječenju.
Osoba mora prihvatiti da ne boluje od nikakve ozbiljne bolesti te se ne smije stalno osvrtati na napad panike koji se dogodio u prošlosti. Prisjećanje na napad samo će povećati zabrinutost i strah.

Izvor: CardioNet.hr

http://anksioznost123.blog.hr

http://psihijatrija.forumhr.com

Psihijatri dijele tjeskobu u tri glavne vrste:
- opća tjeskoba
- fobije, i
- panični poremećaj